45 lines

Perković drži u šaci Mesića

Razgovor

Drago Frančišković, bivši obavještajac

Perković drži u šaci Mesića


Nakon što je Njemačka podigla optužnicu protiv hrvatskog operativca Josipa Perkovića i zatražila njegovo izručenje zbog navodne umiješanosti u Udbina ubojstva na njemačkom teritoriju, uloga ovog obavještajca još je više opteretila ukupne okolnosti ratne i poratne hrvatske stvarnosti. U pokušaju rasvjetljavanja barem jednog dijela kompleksne aktivnosti najpoznatijeg agenta s ovih prostora upitali smo za pojašnjenje bivšeg Perkovićeva kolegu, Dragu Frančiškovića koji je, istina, od samog početka s njim bio u sukobu. Na trenutak smo se, čitajući ,,Izjavu" Službe državne sjgurnosti - Centar Osijek o "neuspjelom izvršenju operativnog zadatka u SR Njemačkoj", vratili 30 godina u prošlost.

* Što možete reći o ovom Perkovićevom izvješću, s obzirom na to da ste i vi radili u hrvatskim tajnim službama?
- Ovo izvješće o neuspjelom izvršenju operativnog zadatka u SR Njemačkoj 22. studenoga 1977. koje je podnio Josip Perković, ondašnji operativac Službe državne sigurnosti - Centar Osijek, ukazuje kakvim se prljavim poslovima bavio taj čovjek. On sada izigrava nevinog i zaslužnog gradanina RH u čemu ga neki podupiru i štite. O Perkovićevoj ulozi u bivšem sustavu zorno ukazuje i članak koji je napisao Josip Miller, a bio je namijenjen za objavu u ST-u od 21. srpnja 1992., po povratku Millera iz Njemačke u Hrvatsku. Zato nije čudno što Njemačka sada pokreće postupak protiv Josipa Perkovića, kada to nije učinila Hrvatska.

* Kojim ste se poslom bavili?
- Radio sam u hrvatskim tajnim službama ali ne u bivšoj SDS i KOS-u, što mi je do sada često podmetano u nekim tiskovinama, a zna se od koga. Po odluci bivšeg ministra obrane RH generala Martina Špegelja ustrojio sam Obavještajno-sigurnosnu službu MORH-a u mjesecu rujnu godine 1990. S malim brojem djelatnika radio sam i upravljao Službom sve do proljeća 1991., kada u MORH dolazi Josip Perković, da bi definitivno Službu preuzeo od mene u kolovozu 1991. i odmah je preimenovao u SlS (Sigurnosno-informativna služba). Poslije toga (da ne bi smetao Perkoviću u MORH-u) mene se miče u Stožer ZNG-a na dužnost načelnika Kontraobavještajne službe. Prerastanjem Stožera ZNG-a u GSHV (Glavni stožer HV) prelazim u GSHV za načelnika sigurnosti. U isto vrijeme po ustroju GS formira se i samostalna Obavještajna služba na čelu s brigadirom Markom Pecotićem. GSHV dobiva svoju samostalnu sigurnosnu i obavještajnu službu. Prvi načelnik GSHV bio je general Anton Tus. Na čelu sigurnosne službe GSHV ostajem do kraja prosinca 1991. kada se po odluci Josipa Perkovića i ministra obrane Gojka Šuška sigurnosna služba GSHV ukida i sve se objedinjuje u SlS u sastavu MORH-a, čime se SlS u potpunosti osamostaljuje i postaje "država u državi" sa svim negativnim posljedicama koje su iz toga nastale. Nakon toga ja odlazim u GIO (Glavnu inspekciju obrane) gdje obnašam dužnost inspektora za sigurnost. Glavni inspektor obrane bio je general Martin Špegelj. Na toj dužnosti ponovno sam stalno opstruiran (kao i ranije u GSHV) od strane svemoćnog Perkovića.

* Što očekujete iznošenjem ovih argumentacija?
- Očekujem barem nekakav pomak nabolje. Mislim da je konačno sazrelo vrijeme da se istraže sve likvidacije koje su se dogodile našim ljudima tijekom Domovinskog rata, kao slučaj Paradžik, Barešić, Kraljević, Udiljak i niz drugih slučajeva. Usto, indikativne su izjave starog i mladog Jastreba da je naredbu za njihova uhićenja dao Josip Manolić, što nije istina. Naredbu je vojnoj policiji izdao Josip Perković preko Ivana Ivankovića.

* Što mislite o izjavi predsjednika Mesića danoj u emisiji Hrvatskoga radija "S predsjednikom uz kavu" od 25. rujna 2006. kada je komentirao slučaj Josipa Perkovića?
- Predsjednik ima pravo izjavljivati što on misli, isto tako to pravo imaju i gradani. Nažalost, predsjednik je tom prilikom napravio više gafova. ne znam da li namjerno ili iz neznanja. Nikakva ,,individua" nije napravila prijavu na njemačkom sudu protiv Josipa Perkovića kao što se želi prikazati. Perković je sam sebe optužio kroz svoja izvješća iz kojih se vidi da je nezakonito vršIjao po suverenoj državi radi izvršavanja nečasnih i prljavih poslova. Predsjednik je tada rekao još jednu neistinu, a to je kako je Josip Perković ustrojio hrvatsku obavještajnu službu. To nije istina a vidljivo je i iz riječi koje sam prije naveo. A o Perkoviću najrječitije govore njegova (ne)djela i njegovo ponašanje.

* Zašto sugerirate na bliskost i povjerenje između Josipa Perkovića i Gojka Šuška, ako znamo da je tadašnji ministar obrane, uz predsjednika Tudmana, jedna od najzaslužnijih ličnosti u stvaranju moderne hrvatske države?
- To je pitanje još uvijek zagonetno i nerazjašnjeno. Poznato je da je predsjednik dr. Franjo Tudman u godini 1992. na prijedlog svojih najužih suradnika (iz 1989./90.) smijenio po hitnom postupku sa svih dužnosti Josipa Perkovića da bi ga za nekoliko dana ministar obrane Gojko Šušak imenovao za svoga savjetnika. Ovo do danas nije razjašnjeno i tko je izvršio pritisak na predsjednika da to proguta. Očito da se tu radi o bliskosti od ranije i o međusobnim uzajamnim interesima.

* Slažete li se kako je neutemeljeno govoriti o nekoj bliskosti, osim ako se to ne promatra kroz prizmu "neminovne pomirbe" u kojoj je Perković možda na određeni rok, u interesu države, pristao na suradnju. Tim više što se predsjednik Mesić pohvalno izašnjava o Perkoviću, a posve suprotno o Gojku Šušku i politici koju je on personificirao?
- To je moguće višeslojno promatrati. Dakako, nije slučajno sin Josipa Perkovića savjetnik za zaštitu u Uredu predsjednika Stipe Mesića. Ali vratimo se još na Izjavu o operativnim zadacima. U vrijeme kad je Perković išao u Njemačku organizirati likvidacije onda je s njim išao Svilar koji je uhvaćen, a Perković je uspio pobjeći i kad se vratio podnio je izvješće svojim pretpostavljenima. Tada je bio šef državne sigurnosti u Osijeku. Znači radi se o materijalu koji je vjerodostojan. U novinama je prije četiri - pet godina objavljivan materijal gdje je on o svome radu podnosio izvješća Beogradu, a to se odnosilo na njegove aktivnosti u Mađarskoj. Hrvatska država nikad protiv njega ništa nije poduzimala, on je uvijek u tim obavještajnim službama, ovisno o tome kakva je i situacija bila, znao je prelaziti iz jedne u drugu.

* Tko je početkom rata najviše utjecao na Perkovića?
- Teško je reći tko je u tome imao presudni utjecaj. Manolić, Boljkovac, Šušak. U vrijeme kad je došao a ja sam i dalje radio sve do polovine kolovoza kada me je Tuđman u vezi jedne informacije pozvao na razgovor. Znači nije istina ono što je Mesić nedavno izjavio da je on formirao obavještajnu službu. To nije istina, to je laž. Obavještajno-sigurnosna služba MO formirana je u rujnu 1990. kad je Perković bio u MUP-u. Mesić štiti Lončara kao savjetnika, ja nemam ništa protiv Lončara ali on je bio ministar vanjskih poslova. Ne može se usporedivati Lončar i Perković, bez obzira na sve, ovaj je radio legalne državne poslove, a koliko je u tome odmogao ili pomogao Hrvatskoj, neka drugi procijene. Perković je ipak radio prljave poslove. Pa i u onoj državi nigdje nije bilo da se bez zakona likvidiraju ljudi, a on je to radio. Kada Mesić kaže da je Perković profesionalac koji je pošteno radio i koji je formirao hrvatsku obavještajnu službu, onda je očito da ovaj o njemu ima neke podatke i zbog toga mora govoriti njemu u prilog.

* Tko je formirao Hrvatsku obavještajnu službu?
- Ja sam ju formirao po odluci ministra obrane Martina Špegelja u rujnu 1990., služba je funkcionirala s minimalnim brojem ljudi i mi smo imali osnovni zadatak pratiti vojsku i da stvaramo u vojnim jedinicama svoju vezu, te da znamo namjere što se stvara protiv Hrvatske. To nam je bio osnovni cilj i to smo uspješno radili. Kad je mene Tuđman primio, on nije znao radi čega me je zvao i to ga je šokiralo, bio je strašno nervozan. Ja tada nažalost još nisam znao tko je Perković. To da je iz MUP-a poslan računao sam da je korektan i da je naš čovjek. Njemu sam naivno rekao da me je Tuđman zvao i tu sam sebi presudio. Za nekoliko dana on me iz službe MO smjenjuje i šalje me u Stožer Zbora narodne garde na Tuškancu, a tamo je zapovjednik bio Špegelj. Poslije se taj Stožer preimenuje u Stožer Hrvatske vojske i na čelo stožera dolazi general Tus i ja sam kod Tusa bio pomoćnik za sigurnost. Postavlja se pitanje ako je on rukovodio likvidacijama u bivšoj Jugoslaviji - čega je najbolji znak optužba Njemačke, tko je rukovodio likvidacijama u novoj hrvatskoj državi, počevši od Paradžika, Kraljevića, Mire Barešića, Šanka, Udiljka i tako dalje; navodno je 16 ljudi likvidirano, a on je tada bio šef svih službi i to bi sigurno morao znati. Perković drži u šaci omoge pojedince na visokim fuukcijama. U tome je njegova moć.

* Je li to pitanje ikada pokrenuto? - U formi kakvoj zaslužuje takvo što nikad nije potaknuto. A vjerojatno zato što Perković drži u šaci mnoge pojedince na visokim funkcijama. U tome je njegova moć. Za mene nije imao ništa kompromitirajuće i zbog toga sam se ja njemu usprotivio. Ja sam stradalnik Hrvatskog proljeća 1971.

* Jeste li mali priliku s argumentima izaći pred Perkovića? - Dakako dok sam tamo bio, ali brzo sam maknut pa je takva vrsta dijaloga dalje bila nemoguća. Poslan sam u Glavnu inspekciju Ministarstva obrane. Perković je tada javljao po terenu da oni sa mnom nemaju ništa, ali mene su ljudi poznavali i svakom bi me prilikom kad bih došaokod njih upozorili da za to ne smije doznati Perković.

* Jeste li dosad u javnosti pokušavali iznijeti ovo što sada tvrdite?
- Jesam i to nekoliko puta, ali bez uspjeha. Prošle sam godine povodom godišnjice stradanja Vukovara dao tri intervjua, za Jutarnji, Večernji, Karlovački list i ništa od toga nije objavljeno jer sam u njima prozvao Perkovića.

* Kako je on surađivao sa Špegeljom?
- Njihova suradnja nije bila dobra. Na početku je to Špegelj prihvatio i rekao mi je da dolazi jedan sposoban čovjek kojemu ja trebam biti zamjenik. Složio sam se i dodao kako nemam ništa protiv jer će mi tako biti lakše. Međutim, to se nikad nije ostvarilo. Za kratko vrijeme Špegelj me nazvao i savjetovao mi da mi je bolje prijeći kod njega kako bi što dalje bio od lopova.

* Kako očekujete daljnji rasplet slučaja Perković s obzirom na njemačke zahtjeve?
- Koliko je meni poznato Njemačka nije odustala od svojih zahtjeva za suđenjem Perkoviću, ali čekaju pogodan trenutak. Kod njih politika ne može utjecati na sudstvo koje mora biti neovisno, a tome i mi moramo težiti.

* Jeste li ga ranije poznavali?
- Nisam i u tome i je moja pogreška. Ja sam došao iz vojske, a on iz MUP-a i to su bile civilne strukture. On je znao samo one koji su u vojsci radili u sigurnosti, odnosno u KOS-u i u tome je bio problem. Indikativno je što taj čovjek i dalje umjesto da se povukao kad ga nitko nije dirao, on i dalje rovari i pravi smicalice s raznim pojedincima, novinarima, obavještajcima.

* Je li Perković donio hrvatskoj državi više štete ili koristi?
- Nedvojbeno štete. On je nečasna osoba, a i od takvih je teško očekivati bilo što dobro.

* Zašto?
- Taj je čovjek, ukratko, bolesno ambiciozan. On ne preza ni od čega i po svaku cijenu nastoji ostvariti svoje planove. On nije unormaljena osoba, jer da jest ne bi se ni mogao baviti onim čime se bavio. Živio je izvan zakona. Oduzimati ljudske živote bez suđenja spada u najgori oblik ponašanja. On je strašno pohlepna osoba i veliki materijalist, nezasitno željan vladati nad drugima.

* Koliko je Perković bio blizak Boljkovcu i Manoliću?
- Znam da sada Manolić nema neko dobro i mišljenje o Perkoviću. Jednom sam ga i prilikom upitao o tome, na što mi je Manolić odgovorio kako je on bio za Perkovića jer je mislio da će biti u redu. E, što to znači, ne znam. Boljkovac je samo kazao kako je Perković morao otići MUP-a, a tko ga ja postavio na moje mjesto u Ministarstvu obrane nije mi znao reći.

* lmte li uvida u to koliko je Perković danas angažiran u obavještajnim krugovima?
- Po onoj jednom obavještajac, uvijek obavještajac, a i po tome što mu je sin zaposlen u Uredu predsjednika Mesića kao savjetnik za sigurnost, Perković je i te kako aktivan. Zapravo, govori se da je sin totalno nesposoban pa umjesto njega sve konce vuče otac. To je skandalozno za Mesića, o kojem je tim povodom pokrenuto i pitanje u Saboru. Na prvi pogled Mesićeva izjava kako sin ne smije ispaštati zbog oca bila bi posve prihvatljiva kada bi takav kriterij vladao i za sve ostale očeve i sinove. Međutim nije tako. Tim prije što je riječ o specifičnoj djelatnosti u kojoj za razliku od toliko drugih, poslova u prvi plan izbija krvna veza. Ovo se pitanje posebno aktualiziralo otkako je predsjednik Mesić, braneći savjetnika Budimira Lončara, izjavio da se istim metodama pokušava diskvalifricirati i Josipa Perkovića koji je formirao Hrvatsku obavještajnu službu, pripisujući mu velike zasluge za iznininu profesionalnost. Time je sve rečeno za osobu koja ima kompromitirajuće materijale od svoje bivše službe. Sva je ta dokumentacija mikrofilmovana od koje je jedan dio poslan u Beograd, a ostatak je ovdje. Kod koga ne zna se. Vjerojatno i kod njega dočim je tako moćan. Kompromitirajući materijal o dotičnim pojedincima iz javnog i političkog života njegovo je moćno oružje i zato mu se rijetki usuđuju suprotstaviti.

Ante Brčić, Hrvatsko slovo, 10. studenoga 2006.

Objavio peratovic u 13. studeni 2006 21:55:00