45 lines

Nije Kum Špijun

Javljaju mi se neki čitatelji da im je teško pratiti priče na blogu o odnosima novinara i špijuna. Jedan je naletio na moj tekst u Novinaru (pdf format). Kaže da ga prenesem na mojblog kako se čitatelji ne bi morali mučiti s pdf-om. Prihvatio sam prijedlog i evo teksta za koji se i meni čini da daje temeljne konture sramnog odnosa novinara i špijuna:

Novinar

 Mediji i obavještajci

 Špijunski zagrljaj Josip Perkovića

 Od 1990. do danas Josip Perković bio je na glasu kao važan novinarski izvor o nekoliko glasovitih afera; nijedna nije imala pozitivan pravosudni epilog ali su on i njegov sin nakon svake napredovali u karijeri

Optužnice za sudjelovanje u ubojstvu i poticanje na ubojstvo (kaznena djela iz 1977. i 1983.) koju je njemačko pravosuđe podignulo protiv Josipa Perkovića, uzdrmala je ne samo domaću političku i špijunsku scenu, već i znatan dio medijskih krugova. Od 1990. do danas Josip Perković bio je na glasu kao važan novinski izvor koji je manipulirao s nekoliko glasovitih novinskih tema: pljačka Dubrovačke banke, Operacija Barakuda, afera s prezentacijom POA-e o suradnji nekolicine novinara s haaškim istražiteljima i stranim špijunima, uroti o haaškom osuđeniku Tihomiru Blaškiću... U svakoj od tih priča on se prikazuje kao pozitivac koji je svojim iznimnim obavještajnim sposobnostima i osjeeajem za pravdu pomogao da se raskrinkaju neka od najznačajnijih kriminalnih djela; raskrinkaju protuobavještajne obmane njegove bivše firme zloglasnog SIS-a: uđe u trag najtraženijem haaškom bjeguncu iz Hrvatske i sl. Konstanta u svim nabrojenim, ali i nespomenutim drugim Perkovićevim medijskim manipulacijama, jest da nijedna nije imala pozitivan pravosudni epilog, ali je on nakon svake imao učvršćeniji položaj u neformalnoj špijunskoj hijerarhiji koja ne samo da kadrovira u regularnoj obavještajno-sigurnosnoj zajednici, već i u znatnoj mjeri utječe na osjetno više političke kadrovske sheme. Drugi konstantni epilog jest da je nakon svake njegove medijske bombe njegov sin, kao u kakvom precrtanom scenariju iz prosječnog filma o Cosa nostri, njegova špijunska uzdanica i oslonac, napredovao u špijunskoj karijeri. Za ilustraciju zadnje konstatacije navest ću da se njegovo i ime njegova sina, kao zvučnih imena iz obavještajne zajednice koje je POA nadzirala, pojavilo u samom uvodu teksta kojim je Globus predstavio dokumente Franje Tureka s Prezentacije državnom vrhu o suradnji novinara i drugih hrvatskih dražvljana s ICTY-jem. Uspon mladog Perkovića Valja podsjetiti da se saborski odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost latio novinarskih pritužbi protiv POA-e tek kad je Globus objavio da se među osumnjičenima za izdaju domovine spominju otac i sin Perković. To je novinarki koja je pisala o ovom slučaju izravno rekao Tomislav Matijević, tajnik tog Odbora, a meni je posrednije potvrdio Ivan Jarnjak, predsjednik Odbora rekavši mi: Sad su se stekle nove okolnosti i vaša će predstavka biti ažurirana. Naime, ja sam Odboru za nacionalnu sigurnost, prije pojave teksta u Globusu, podnio Predstavku na rad POA i dvije njene dopune. Kako je poznato, Saša Perković imenovan je Predsjednikovim savjetnikom za sigurnost prije nego li je parlamentarna istraga o Prezentaciji okončala. Prije toga Perković mlađi proveo je neko vrijeme na izmišljenom mjestu u INA-inom odjelu za sigurnost, kamo se skrasio nakon što ga je premijer Ivo Sanader, zajedno s njegovim tadašnjim formalnim šefom Damirom Lončarićem, potjerao iz OA-e. (Da nije uspio skandal s Prezentacijom Saša Perković bi se preko člana Nadzornog odbora Podravke i direktora Vjesnika Franje Maletića zaposlio kao šef osiguranja Podravke, naknadna napomena,  24. 03. 2006. ž.p.) Osobno me iz navedenih razloga ne čudi da su Predsjednik Republike Stjepan Mesić i predsjednik parlamentarnog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, te glavni tajnik HDZ-a Ivan Jarnjak uzeli u zaštitu špijunsku obitelj Perković od “medijske hajke” koja je “na njih krenula” nakon informacije da su njemačke pravosudne vlasti izdale tjeralicu za Josipom Perkovićem. Da su do sada tako stali u obranu bilo kojeg drugog hrvatskog građanina, a bilo ih je dosta koji su bili bez ijednog racionalnog argumenta izloženi snažnijem medijskom linču, vjerovao bih Jarnjaku i Mesiću da zastupaju načelne stavove.

 Novinarska posrtanja u slučaju Marinov

Petoro novinara koji su se pritužili Saboru da ih je POA maltretirala moralo se zadovoljiti samo parlamentarnim priznanjem kako postoji osnovana sumnja da im je POA prekršila ljudska prava iz člana Ustava kojim se regulira sloboda govora. Međutim, meni koji sam na osnovu te potvrde tražio nagodbu za naknadu štete od Državnog odvjetništva, papir koji sam dobio od Ivana Jarnjaka - nije bio od pomoći. Zato sam bio prisiljen tužiti državu i voditi iscrpljujuću sudsku bitku za povratak prava na slobodu govora i izražavanja misli, jer povrh svega, pod pritiskom optužbi da sam suradnik tko zna više kojih službi, izgubio sam i pravo na rad. Josip Perković u trenutnoj raspravi o tome kako će hrvatsko pravosuše odlučiti o njemačkoj optužnici: hoće li ga na osnovu nje državno odvjetništvo staviti u pritvor ili će odbaciti optužbe kao zastarjele, neutemeljene ili slično, uživa značajnu medijsku potporu novinara nosilaca spomenutih medijskih bombi od kojih je najviše koristi imala obitelj Perković. Neki od onih koji su Josipa Perkovića predstavljali kao iznimno poštenog obavještajca, držali su čak i pogrebni govor usmrćenom Perkovićvom agentu Veselinu Marinovu, špijunu za kog se iz istih krugova pisalo da je osobno ubio šestoro ljudi, što radeći za Mladena Naletilića Tutu, što za druge nalogodavce. (Slavni govornik bio je Gordan Malić koji je rekao da mu je pokojnik bio prijatelj, naknadna napomena 24. 03. 2006. ž.p.) Reputacija dokazanog ubojice možda može dobro poslužiti za duboku infiltraciju u kriminalne krugove kako bi ih se špijuniralo, ali novinarska suradnja s agentom koji na duši ima najmanje šestoro nevinih ljudi nikad ne bi smjela prijeći u skandalozan čin po profesiju - da novinar takvom čovjeku drži posmrtno slovo. Ni po čemu se nije dalo zaključiti da se Veselin Marinov pokajao za svoje zločine. Dapače, sami novinari koji mu podižu spomenik u knjigama (Jasna Babić, naknadna napomena, 24. 03. 2006., ž.p.) , jasno pišu da je on počeo surađivati s HIS-om, odnosno Josipom Perkovićem, u špijuniranju tzv. hercegbosanske mafije, pod ucjenom da će biti izručen Bugarskoj koja ga je tražila zbog umorstva.

Mate Bašić autentični i razgovorljivi svjedok povezanosti Slobodnog tjednika i tajnih službi

 Nepouzdan saveznik

Početkom devedesetih medijskim manipulacijama dominirao je najstariji domaći obavještajac Josip Manolić. Što god se mislilo i napisalo o njemu, ostaje činjenica da neke od priča kojima je on otvorio put u javnost: gospićki i pakračkopoljanski zločini, bez obzira kakve je pri tom motive imao i što je neke priče uspijevao dozirati, a druge su mu izmicale kontroli (prije svega Milan Levar se nikako nije htio uklopiti u tempo i doseg kakav je za razotkrivanje ličkog zločina bio zamislio Manolić, završile su i osuđujućim presudama protiv slavljenih nacionalnih ratnih junaka Tihomira Oreškovića, Mirka Norca, Muniba Suljića, Siniše Rimca, Igora Mikole... Dolaskom rata, nakon što se otrgnuo kontroli Manolića i Boljkovca kojima je prethodno pomogao da hrvatska tajna policija preuzme Slobodni tjednik iz ruku KOS-a i jugoslavenske UDBA-e, Josip Perković je kao desna ruka Gojka Šuška u ministarstvu obrane, za svoj i Šuškov interes počeo servisirati Božićev tjednik. I tako se nakon jednog napisa u ST-u kako je jedan splitski emigrant bio suradnik UDBA-e (Milan Buškain Gagarin, naknadna napomena, 24. 03. 2006., ž.p.), nasljednik Marinka Božića (osnivač ST-a bio je još živ) morao braniti na sudu optužen za klevetu (Tomislav Wruss, je bio glavni urednik Slobodnog tjednika nakon Marinka Božića, naknadna napomena, 24. 03. 2006., ž.p.). On je tvrdio da je informaciji povjerovao jer da ju je dobio od Markice Rebića i Josipa Perkovića iz SIS-a. Naravno, ni Rebić ni Perković tu priču nisu potvrdili na sudu, pa je izdavački holding u kom je urednik gradio novu karijeru (EPH i Ninoslav Pavić, naknadna napomena, 24. 03. 2006., ž.p.) , platio bivšem emigrantu znatniju svoticu na ime pretrpljenih duševnih boli jer je bio oklevetan. Tu se Josip Perković nije pokazao pouzdanim saveznikom novinara, a bojim se da ni u budućnosti to neće biti, osobito nakon što su mu je opće društvena pozicija opasno poljuljana njemačkim optužnicama.

Željko Peratović, Novinar, br. 10/11 2005., zip/pdf

Objavio peratovic u 24. ožujak 2006 19:08:00