45 lines

Tomislav Karamarko, član Opusa Dei naklonjen Islamskoj zajednici u Hrvatskoj

Piše danas u Feralu Ivica Đikić da je šef POA-e Tomislav Karamarko, ugledni član hrvatske ispostave turbokatoličke organizacije Opus Dei. On bi kao takav trebao ispitivati navode isusovca dr. Vladimira Horvata da je Karamarkov prethodnik Franjo Turek držao pod nadzorom neke ljude KC-e u Hrvata.

Karamarko je i osobni Horvatov prijatelj i često ga se znalo vidjeti kako mu hodčasti u Palmotićevu ulicu u Zagrebu.

Karamarko je u prisnim odnosima s Islamskom zajednicom u Hrvatskoj. Punac mu je ugledni član te zajednice, Osman Muftić, koji je jedno vrijeme bio i Tuđmanov ministar. Kako smo izviješteni u jednom od nedavnih brojeva Hrvatskog lista Tomislav Karamarko je osobno potpisao potvrdu POA-e da Ševko Omerbašić, predsjednika Mešihata Islamske zajednice u RH, nije bio suradnik UDB-e, te ga pozvao da se dođe informirati što je UDB-a sve o njemu prikupila. Ako se Karamarko u odgovoru Omerbašiću nije rukovodio odnosom spram punca, onda sam ja Damir Kajin.

Objavio peratovic u 22. lipanj 2006 15:44:00 | 1 komentara

Pogreb Milana Levara

Objavio peratovic u 19. lipanj 2006 15:39:00 | 0 komentara

OSCE primijetio da zbog optužbi za špijunažu nemam posla

Da sam ja bez posla, ne računajući neplaćeni blog angažman i obiteljske obaveze, jer sam bio optužen za špijunažu, primijetila je i zagrebačka podružnica OSCE-a. Kao kolateralna žrtva (u većini vojnih akcija najviše je kolateralnih žrtava) Akcijskog plana našao sam se na cesti. I još se oni koji su sudjelovali u mom odstranjivanju s mainstream scene pitaju:

Bravo, Peratoviću, bilo bi super kad bi nazočnom pučanstvu još objasnio tko sve to plaća, mislim, to koliko dugo već ne radiš i baviš se pizdarijama...

(Mate Bašić) ( 13.06.2006. 11:49)

Krajem 2004.-e Mate Bašić je prema vlastitom priznanju nazivao Andreju Latinović da bi upozorio na moje protuhrvatsko pisanje, tražeći da se moj rad "stavi pod nadzor". Latinovićka, koja se sada žali na mobbing u Vjesniku, sama mi je napomenula da joj se Bašić žalio na moje pisanje (nigdje nisam spominjao njega, niti on išta predstavlja u hrvatskom javnom životu), te dodala da se na mene žale i direktoru Franji Maletiću.

Početkom 2005-e opskurni Washington Times objavio je pamflet o mojoj navodnoj suradnji s britanskim MI6-om, što se potrudio prenijeti čitavom secret services undergroundu, Mario Profaca.

Mate Bašić je onda u ožujku 2005-e dao javno do znanja da se moje pisanje tretirao kao rušenje države:

Tipično nacionalkomunističko licemjerje. Andrea Latinović se iz krvnika pretvorila u žrtvu, a Mate Bašić se čudi od čega živim.

Objavio peratovic u 17. lipanj 2006 13:04:00 | 2 komentara

Hodočasnici iz Pakoštana u Haagu telefonirali Gotovini

Prenosi moj rss favorit portal Ante Gotovina da su hodočasnici branitelji iz Pakoštana poljubili vrata pritvora u Haagu, te da su s utamničenim generalom razgovarali telefonom. Ni sam predsjednik zagrebačke HVIDR-e Ivan Pandža koji je u ime njih dao izjavu za Hinu nije načistu je li akcija "Lanac istine o generalu Gotovini i Domovinskom ratu" uspjela.
Njegova izjava odiše razočarenjem jer im ICTY nije dopustio susret s Gotovinom.
Pravo je savakog da prosvjeduje kako želi i protiv koga želi ne kršeći tuđa ljudska prava.
Meni se čini da su hodočašća utamničenim vitezovima Domovinskog rata na zalasku slave.
Najprije je hodočasnike iz Pakoštana kompromitirala vijest da su se dvojica pridruženih Slunjanja pomokrila na antifašistički spomenik u Veljunu, a onda su se pokazali potpuno zbunjenima jer nisu ponetirali činjenicom da im je ostvarenje plana bilo onemogućeno.

Pandža je na kratko stekao metersku slavu žrtve kad je policija nad njim šrimjenila silu u namjeri izvršenja nalog Županijskog suda o onemogućavanju audio promocije Mesićeva svjedočenja u Haagu koju je inicirao Domagoj Margetić.

A onda su ga, izgleda, utrnule optužbe da je njegova firma ostala dužne silne pare vjerovnicima, pa je u Haagu djelovao više kao gasitelj negoli palitelj emocija. Meni bi bilo gore da sam nakon propješaćenih 1.762 kilometra da bih se susreo s Gotovinom, mogao s njim samo razgovarati telefonom, nego da me jedno veče policija pokušavala izbaciti iz Limba jer je dobila nalog suda da zabrani večer blogerske poezije.

Još mi je neshvatljivo da među dvanestoricom pakoštanskih pješaka nije bilo ni jednog sposobnog komunicirati s medijima već je taj posao za njih obavljao Pandža koji se u Haag dovezao automobilom.

Imam osjećaj da su vijesti o istragama protiv Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa i uhićenju Muniba Suljića kod većeg dijela javnosti raspršile zadnju uporišnu točku donedavna pretežno rasprotranjenog stava da u Hrvatskoj nije bilo ratnih zločina jer se vodio obrambeni rat.

Vidjet ćemo kako će to djelovati na odnos premijera Ive Sanadera prema slučaju Ante Gotovine. Hoće li se premijer i dalje držati navodnog nepisanog dogovora s Gotovinom da će u slučaju mirne predaje izvan Hrvatske izdašno finacijski podupirati njegovu obranu i vršiti pritisak da ga se što skorije pusti iz pritvora?

Objavio peratovic u 14. lipanj 2006 17:46:00 | 0 komentara

vlog 1

45 Lines Multimedia Production to be continued...

Objavio peratovic u 14. lipanj 2006 15:24:00 | 0 komentara

Croatian Forgotten Heroes

Drago mi je da je Metro Express primijetio moje podcaste o Munibu Suljiću, pa time doprinio, među ostalim, i pravednijoj medijskoj zastupljeni MojBloga, što je kako vidim, razveselilo i Liby.

Upravo sam na subdomenskom blogu postirao trodijelni podcast sastavljen od priča objavljenih na peratovic.mojblog.info.

A odatle vam prenosim i najnoviji poster iz 45 linesovog Stožera za promicanje zaboravljenih heroja.

Objavio peratovic u 13. lipanj 2006 0:14:00 | 2 komentara

Atentat na Merčepa

U ovom podcastu govorim o pozadini ubojstva Marine Nuić, atentatu na Tomislava Merčepa, vezi između Josipa Perkovića i Muniba Suljića. Poslušajte, pa ćete saznati zašto zaključujem da ubojstvo Marine Nuić neće biti obuhvaćeno istragom protiv Tomislava Merčepa.

Objavio peratovic u 9. lipanj 2006 12:45:00 | 0 komentara

Crni jahač na bijelom

Isto tako, svjedok Nikola Peleš na glavnoj raspravi (list 2950 do 2953) iskazao je da se gotovo ničega ne sjeća, a prilikom gledanja fotodokumentacije rekao je: "da sam nekoga i prepoznao, ne bih to rekao", a zatim da mu je žao što je uopće svjedočio, jer je iz novina koje je čitao, a vezano za ovaj postupak, vidio da se nitko od svjedoka ništa ne sjeća. Na glavnoj raspravi od 21. lipnja 2002. godine (list 3382) svjedok Nikola Peleš je izjavio da mu je svega dosta, … da se u tijeku trajanja postupka bojao, jer mu je bila minirana kuća, oštećen mu je automobil i primao je razne prijetnje. Doduše, on je iskazao da prijetnje nije dobivao od optuženika, ali to ne umanjuje značaj navedenih okolnosti na sadržaj njihovih iskaza datih u tijeku glavne rasprave kako na prethodnom tako i na ponovnom suđenju i u tom smislu prvostupanjski sud ih je ispravno ocijenio pa je za utvrđenje činjeničnog stanja pravilno uzeo njihove iskaze iz istrage.

Vrhovni sud RH, Presuda i rješenje br. I Kž 81/06-7

Kako sam doživio citiranu raspravu objašnjavam u podcastu:

Objavio peratovic u 8. lipanj 2006 2:35:00 | 1 komentara

Munib Suljić u Rora-Valdec "Istrazi"

Poslušajte o tome najnoviji podcast 45 linesa:

Objavio peratovic u 6. lipanj 2006 15:58:00 | 0 komentara

Tomislav Merčep: Od poslovođe do vojskovođe

Tekst koji sam ovaj tjedan objavio u Samostalnom srpskom tjedniku iz Zagreba

Portret nesuđenog „milijunaša“

Sumnjiče ga za ratne zločine u Vukovaru i Pakračkoj Poljani, a njemu su najdraži pečeni krumpiri i Coca-Cola, čita Arenu i Tenu, voli Johna Wayna i Rio Bravo

Biografija Tomislava Merčepa, kojeg su zbog niska rasta i drčnosti okrstili vukovarskim Napoleonom, da nije bilo rata vjerojatno bi se spominjala tek u "Milijunašu". Potječe iz partizanske obitelji i jedno je od četvero djece doseljenika iz dalmatinske Zagore u Slavoniju. Rođen je u Borovu Naselju 1952. godine gdje je završio osnovnu školu, a srednju i Višu građevinsku u Vukovaru. Voli da ga se titulira inžinjerom, te se smatra akademskim građaninom za "razliku od Denisa Kuljiša koji nema zavšeni fakultet". Prije ulaska u politiku radio je kao građevinski poslovođa u poduzeću „Borovo“, bio je pomoćnik šefa gradilišta i šef gradilišta, šef sektora i član uprave SOUR-a „Borovo“. Pravi radnik samoupravljač.

Vozio je Renault 4. Kad su ga iz 13. studenog 1991. iz Vukovara izbacivali Ferdinand Jukić, Marin Plišo i Željko Mažar pričalo se da je bio smješten u prtljažniku istoga Renaulta. Kasnije je smatrao za shodno napomenuti da se iz grada odvezao sam u Audiju Turbo Diesel CC, kojeg mu je navodno na korištenje dao Martin Špegelj.

U politiku su ga uveli osnivači HDZ-a u Slavoniji Vladimir Šeks i Branimir Glavaš, pa je izbore 1990. dočekao kao predsjednik vukovarskog HDZ-a. Ali u Vukovaru je na tim izborima pobjedio SDP, pa je za predsjednika Skupštine općine izabran Slavko Dokmanović.

Na suđenju Slobodanu Miloševiću, koji je najmanje u 15 navrata prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka, spominjao Tomislava Merčepa, svjedok Aleksandar Vasiljević, ratni šef KOS-a, rekao je da je JNA od sredine 1990. već imala informacije o Glavaševim i Merčepovim grupama za likvidacije, a da je osoba koja je o tome govorila, Zvonko Ostojić, ubijena dan nakon prikazivanja filma o Špegelju.

Da je Tomislav Merčep od strane Branimira Glavaša prije izbijanja sukoba bio snabjedavan oružjem i eksplozivom piše i u knjizi „Slavonska krv“ Darija Topića i Davora Špišića iz 1992.

Janjičari i obijači trafika

Tomislav Merčep išao je korak ispred rata mada ga se u dokumentarcu „Smrt Jugoslavije“ ne spominje kao sudionika ekspedicije (Vukojević, Šušak, Glavaš) koja je u travnju 1991. ispalila nekoliko projektila iz armbrusta prema tanjurači koja se kao barikada nalazila na ulazu u Borovo Selo. E, ali, zato se Tomislav Merčep u televizijskoj emisiji Aleksandra Stankovića pretprošle godine prijetio svojim bivšim kolegama iz HDZ-a da on zna kome je i kakva bilježnica tom prilikom ispala iz džepa, te dao naslutiti da ju on posjeduje.

Zavisno od toka najavljene istrage protiv Tomislava Merčepa za ratne zločine u Vukovaru i Pakračkoj Poljani moguće je da ćemo upravo od njega saznati više o toj važnoj epizodi planiranog guranja istočne Slavonije u krvavi rat, nego što je to do sada ispričao Josip Boljkovac, a kojeg je s lica mjesta izvijestio pokojni načelnik osječke policije Josip Reich–Kir.

Nakon pucanja iz armbrusta, 02. svibnja 1991. uslijedio je masakr policajaca u Borovom Selu, kojeg je Merčep savršeno iskoristio. Zagospodario je sekretarijatom za narodnu obranu, a njegovi najpovjerljiviji ljudi, koje se najčešće spominje kao egzekutore vukovarskih Srba, postaju dojučerašnji maloljetni delikventi iz, uglavnom, miješanih brakova. Nije tu Merčep bio posebno originalan. Janjičarskim načelom koristili su se i na drugim mjestima i razne strane u prošlome ratu. Svakako je najpoznatiji primjer Dražena Erdemovića koji je kao Hrvat u Vojsci Republike Srpske ubijao Srebreničane.

Optužio Muniba Suljića za ubojstvo obitelji Zec

Nakon prvih napisa da su negovi „dečki“ odgovorni za ratne zločine „šef“ ih je opravdavao kako je riječ o mladićima čija je rodbina „nastradala od četnika“, pa valja razumjeti njihovu žestinu. U spomenutoj Stankovićevoj tv emisiji nije se više za njih zauzimao. Kazao je da su mu „udbaši“ podmetnuli te nacionalno izmiješane momke. Za Muniba Suljića je čak kazao da je bio u poslovnim odnosima s pokojnim Mihajlom Zecom, pa u tome treba gledati motiv za ubojstvo obitelji uspješnog zagrebačkog mesara krajem 1991.

Prema podacima HHO-a u nekoliko mjeseci Merčepovog „vođenja obrane“ u Vukovaru je ubijeno ili nestalo 29 Srba. Njegov pristup zasmetao je i povjereniku Vlade za Vukovar Marinu Vidiću Bilom koji je u jednom pismu najvišim državnim adresama napisao da su Merčepovi ljudi stvarali kaos, bavili se kriminalom i nisu prezali od likvidacija.

Potom je Ferdinand Jukić, predstavnik civilne tajne službe SZUP-a u Vukovaru, koji je prethodno spasio život Milošu Vojnoviću i Vojislavu Stanimiroviću, organizirao Merčepovo uhićenje i protjerivanje njega i njegovih ljudi iz grada.

Prema nedavnom televizijskom iskazu Mileta Dedakovića Jastreba, Merčep će koncem 1991. krenuti iz Zagreba prema Vukovaru. Poslali su ga da u Vinkovcima spriječi pokušaj deblokade Vukovara.

A kad se u kolovozu, nakon što je protjeran, obreo u Zagrebu, sreo je ministra policije Ivana Vekića koji ga je zaposlio kao svog savjetnika. Reći će da se Vekić pri tom konzultirao s Josipom Manolićem, u to doba šefom svih tajnih službi i predsjednikom državnog Kriznog štaba.

„Stare udbaše“ Manolića i Boljkovca ne može smisliti. Boljkovcu prigovara partizanske poratne zločine i puštanje Arkana na slobodu iz pritvora 1991. Manolića, pored odgovornosti za partizanske zločine, redovito proziva, na stanovit način i kao sebi nadređenog u inkriminiranim vremenima. Od tri „Josipa udbaša“ koje okrivljuje za sve žive urote protiv sebe, najbolje mišljenje ima o Perkoviću. „Perković je ipak postao gospodin za razliku od prve dvojice“, izjavio je 2001.

Ekipa iz Paviljona 22

U Zagrebu stiče nove suborce, među ostalim spomenutog Muniba Suljića, pa Zvonimira Trusića, Stipu Manđarela (prekrštenog pravoslavnog Roma), Stjepana Spajića... S njima i drugima organizira pričuvnu jedinicu MUP-a koja privodi na Zagrebački velesajam neke zagrebačke Srbe kojima se gubi svaki trag na Pakračkoj Poljani i Marinom Selu u zapadnoj Slavoniji. Njegovi se ljudi sumnjiče i za nestanke Srba iz Kutine, Pakraca, sela Kip, koji da su skončali također u Pakračkoj Poljani i Marinom Selu.Na zapadno-slavonskom ratištu je do ranjavanja navodno osobno boravio dva tjedna, pa si to uzima za alibi kako on ne može snositi odgovornost za tamošnja nedjela „merčepovaca“. Prema neslužbenim informacijama iz izvora bliskih Haaškom sudu Tomislava Merčepa gotovo nitko od svjedoka – žrtava iz zapadne Slavonije ne može izravno povezati sa zločinima. Žrtve su većinom bili civili lojalni RH. Jedini koji je, kako je poznato do sada, optuživao Merčepa da ga je osobno mučio, bio je Nenad Bojić, pripadnik KOS-a JNA zarobljen u Lipiku. Nakon zarobljavanja razmijenjen je i dao je iskaz kako ga je Merčep mučio strujom i paljenjem kože na stomaku.

Kremirani Marina Nuić i Saša Antić

Kao problem u istraživanju zločina u Pakračkoj Poljani već se pokazalo i nepostojanje posmrtnih ostataka nekih od žrtava. Tamo su po svemu sudeći likvidirani Aleksandar Saša Antić, pripadnik „merčepovaca“ i nekadašnja aktivistica HDS-a Marina Nuić, a da do danas nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Prema nekim informacijama bliskim haaškoj istrazi, njihova su tijela, nakon što su otkopana s mjesta gdje su sahranjeni po likvidaciji, kremirana. Kako se više puta neslužbeno pojavilo u javnosti oni su ubijeni jer su pripadnici Merčepove jedinice posumnjali da je riječ o špijunima.

Obzirom na takvu situaciju sa svjedocima i dokaznim materijalom za pretpostaviti je da bi u predstojećoj istrazi protiv Merčepa mogli svjedočiti svjedoci s hrvatske strane.

Spomenuti Ferdinand Jukić požalio se da Merčep stoji iza pokušaja atentata na njega jer je razgovarao s haaškim istražiteljima o događajima iz Vukovara. Obzirom na funkciju koju je obnašao moguće je da bi Jukić mogao pružiti vjerodostojne argumente istražiteljima. Nagađalo se i da je jedan od „mečepovaca“ koji je zbog kaznenog djela iznude izdržavao zatvor u BiH razgovarao s haaškim istražiteljima o odgovornosti svog nekadašnjeg šefa.

Prilikom prvog suđenja za Pakračku Poljanu krajem devedesetih spomenuti Stipe Manđarelo je navodno počeo otvoreno govoriti o svemu što je znao, da bi naglo obolio i umro, a njegov iskaz izuzet iz spisa. Da stvar bude još čudnija kremiran je iako je poznato da katolička vjera na koju je prešao ne podupire postupak kremiranja.

Merčep protiv Oreškovića i Norca

Nedavno je umro i Stjepan Spajić čiji je klub „Hrvatski dragovoljac“ Merčep kao predsjednik UHDDR-a finacijski podupirao i za kojeg je govorio da navija. ZvonimirTrusić koji je u inkriminirano vrijeme figurirao kao jedan od Merčepovih zamjenika, posvađao se s njim sredinom devedesetih u borbi za mjesto čelnog čovjeka UHDDDR-a. Merčep je imao potporu ministra obrane Gojka Šuška, pa Trusiću nije preostalo drugo da osnuje NDH (Nezavisne dragovoljce Hrvatske) i da svog bivšeg šefa proziva za razno razne mutne poslove s novcem namijenjenim dragovoljcima. Merčep mu nije ostao dužan, pa ga je u jednom razgovoru s Tuđmanom, označio kao naručitelja ubojstva obitelji Zec.

Stao je on na žulj i pokojnom Tuđmanu jer se na Trećem općem saboru HDZ-a koncem 1995. usprotivio kooptiranju Ive Majoli u stranku. Tuđman se razbjesnio, pa ga je javno s govornice napao da neka se smiri jer da mu je i Papa Ivan Pavao II govorio protiv njega. Optužio ga je da u svom listu Zora okuplja teroriste. Nikada nije službeno potvrđeno na koje je teroriste Tuđman mislio, ali se zna da je najistaknutije pero „Zore“ bio Nikola Štedul, a da su pripadnici njegove nekadašnje stranke HDP-a, dok su djelovali u emigraciji smatrani teroristima, a neki od njih su vrijeme rata sudjelovali kriminalu i ratnim zločinima. Jedan od tih štedulovaca je i Tihomir Orešković s kojim se Merčep sukobio u Gospiću 1991. i koji ga je, na njegovu sreću, protjerao iz Gospića. Naime, za zločine u Gospiću, koji su isprva pripisivani i Merčepu na koncu su odgovarali štedulovci Tihomir Orešković i Mirko Norac.

Pakt s Ivicom Pančićem

Po izlasku iz HDZ-a 1998. formirao je Hrvatsku pučku stranku s kojom je jedne prilike osvojio samo dva vijećnička mjesta u Vukovaru. Na parlamentarnim i predsjedničkim izborima osvajao je zanemariv broj glasova. Zato je uspješno kontrolirao dragovoljačku udrugu, pa je za vrijeme Račanove koalicijske vlasti sklopio pakt o nenapadanju s ministrom branitelja Ivicom Pančećem. Ne samo da ga se za vrijeme Račana nije prozivalo za ratne zločine već je njegov UHDDR dobivao i znatnu pomoć i proračuna. S povratkom HDZ-a na vlast opet je dospio na naslovne stranice novina. Predsjednik Sabora Vladimir Šeks izjavio je 2004. da će iz Haag stići još jedna optužnica i mediji su odmah detektirali da će na njoj pisati Merčepovo ime, a Šeks to nije opovrgnuo. Merčep je izjavio da je Šeksu najbolje neka šuti, aludirajući najvjerojatnije na činjenicu da ga je današnji predsjednik Sabora postavio za šefa vukovarskog HDZ-a i da mu je kao predsjednik Kriznog štaba za Slavoniju i Baranju 1991. u stanovitom smislu bio nadređen. Prilikom nedavnih rasprava o odgovornosti Branimira Glavaša za ratne zločine u Osijeku nije stao na stranu čovjeka koji mu je 1990. velikodušno proslijeđivao puške i eksploziv tako da je teško za očekivati da će s sada Glavaš podržati njega.

Nakon rata bogatiji je za stan u Novom Zagrebu od 82 četvorna metra, montažnu kuću od 98 četvornih metara u Donjem Dragonošcu, kuću u Podvelebitskom kanalu veličine 108 četvornih metara i zemljište u Lukovu Šugarju. Kaže da ima i tri ruševne kuće u Vukovaru koje mu država ne želi obnoviti. Vozi automobil BMW 318 TDS , a želio bi imati BMW 525 TDS.

A da kojim slučajem nije bilo rata i da ga kao dokonog sredovječnog građevinskog inžinjera gledamo u „Milijunašu“ nikoga ne bi posebno interesiralo da su mu najdrži pečeni krumpir i Coca-Cola, da kupuje supruzi za rođendan ciklame, da se rekreira igrajući nogomet i pecajući sa sinovima, da od revijalne štampe čita Arenu i Tenu, da je u kazalištu gledao „Spikom na spiku“ da sluša domaću glazbu i rado pleše sa suprugom, da mu je najbolji film Rio Bravo, a najdraži glumac John Wayne.

Objavio peratovic u 6. lipanj 2006 12:40:00 | 3 komentara

Nesuđeni veleposlanik RH u Švicarskoj Zoran Vodopija preuzeo uređivanje Crne kronike u Vjesniku

Bivši diplomat Zoran Vodopija je umjesto glavnog urednika Vjesnika postao urednik Crne kronike

Zoran Vodopija, dugogodišnji vanjskopolitički novinar Večernjeg lista i Vjesnika, bivši diplomat i kandidat za nasljednika Mire Međimurca na veleposlaničkom mjestu u Švicarskoj, bivši urednik unutarnje politike i Nedjeljnog Vjesnika ovih dana je degradiran na mjesto urednika Crne kronike u Vjesniku. Vodopija je po povratku HDZ-a na vlast konkurirao za nasljednika Krešimira Fijačka na čelu Vjesnika. Andrea Latinović je imala bolje veze kod Ive Sanadera i Andrije Hebranga, pa je ona zasjela na glodurovsku poziciju. Prošle su je godine smijenili Darkom Đuretkom, bivšim Večernjakovim izvjestiteljem iz Sabora, kojeg je podržavala Jadranka Kosor i direktor Franjo Maletić, jedno vrijeme pomoćnik direktora Večernjaka. Istodobno s njenom smjenom meni su dali otkaz. Danas me bivše kolege nazivaju u kritiziraju da sam ih ostavio na cjedilu (kao da sam sam sebi dao otkaz) jer da je u Vjesniku nepodnošljivo raditi.

Navodno je je redakciju napustilo pola rubrike Gospodarstva (znam da su otišli Darko Markušić i Nives Matijević u business.hr). Rubriku je preuzeo uređivati Bojan Divjak, nećak predsjednika Sabora Vladimira Šeksa, koji se radi posla u Vjesniku preselio iz Osijeka, gdje je dugo šefovao u Glasu Slavonije, dok je tim novinama gazdovao Branimir Glavaš.

Navodno je i pola urednika s Deska napustilo redakciju, ali još ne raspolažem potpunim i pouzdanim podacima o imenima.

Zanimljivo je da je i Tihomir Ponoš, mladi novinar kojem je kao novinaru gradske rubrike HHO 2002. dodijelio nagradu "Joško Kulušić" za rad u medijima, bio prisiljen napustiti Vjesnikovu redakciju i zaposliti se u Novom listu.

Redakcijom, navodno, i dalje upravlja dr. Goran Popović, komunikolog iz Splita koji se svojedobno hvalio da je pozitivno da Vjesnik sve manje čitaju intelektualci.

Kada je prošle godine napravljen zadnji Vjesnikov redizajn i uveden podlistak "Obiteljski glas" Popović je organizirao slanje 100.000 primjeraka nultog redizajniranog broja na razne adrese s anketnim upitnikom koji su primatelji trebali ispuniti i vratiti u Vjesnik. Od odaslanih 100.000 anktetnih listića u redakciju se vratilo ispunjenih 4.000, pa se Popović dosjetio da bi se svi odgovori anketiranih mogli objaviti u Vjesnikovoj rubrici pisma čitatelja. Naravno, nigdje nije naznačeno da nije riječ o pismima čitatelja već o anketnim listićima. Svejedno, porf. Stjepan Malović, dežurni komunikološki stručnjak koji je za pristojan honorar napravio analizu novog Vjesnikovog projekta, bio je pun pohvala potezimas svog kolege Popovića.

Drago mi je da je premijer Ivo Sanader gostujući kod Aleksandra Stankovića izjavio da Vlada u potpunosti stoji iza Vjesnika jer njegova izjava ide u prilog mojim tužbama: protiv Vjesnika za mobbing i protiv države zbog maltretiranja POA-e. Žao mi je što moje bivše kolege strahuju za profesionalnu egzistenciju i prisiljeni su tražiti nova zaposlenja na nesigurnom novinarskom tržištu, ali me veseli sve više njihovih pozdrava podrške i uvjeravanja da će mi biti svjedoci u navedenim procesima.

Objavio peratovic u 5. lipanj 2006 12:16:00 | 1 komentara

Majstori Zajec i Vujović

Ne znam kad je odigrana bolja utakmica na Maksimiru od sinoćnje. Ne šalim se. Briljirali su Velimir Zajec i Zlatko Vujović. Naravno, u slabijoj su formi nego prije 15, 20 godina, ali stil igre im je bio isti - borili su se majstorski. Nažalost, stil je bio isti i Igoru Štimcu i Robertu Prosinečkom - zabušavanje i foliranje.

Zlatko Vujović bi i danas mogao puno pružiti u prvoligaškoj postavi

Damir Škaro i Marko Perković Thomspon ne bi trebali igrati nogomet ni rekreativno.

Objavio peratovic u 5. lipanj 2006 1:36:00 | 4 komentara

Hoće li Njemačka protjerati špijune Gordana Akrapa i Jerka Ljubičića?

Piše Zvonimir Despot u subotnjem Večernjem listu da Njemačka prijeti protjerivanje dvojice hrvatskih diplomata (špijuna) zbog sumnji u opstrukciju suđenja Krunoslavu Pratesu. Riječ je o ministru savjetniku u veleposlanstvu RH u Berlinu Gordanu Akrapu te konzulu prvog razreda u generalnom konzulatu RH u Münchenu Jakovu Ljubičiću. Njih se dvojica sumnjiče za špijunsku djelatnost što ni ne čudi jer je riječ o profesionalnim špijunima koji su u diplomaciju otišli iz Obavještajne agencije (nekadašnjeg HIS-a) i OA im je još uvijek matična kuća. Gordan Akrap je već imao jedan špijunsko-diplomatski mandat konzula u Münchenu o čemu sam pisao skoro pred godinu dana:

Susreo sam se s Erichom (Schmidt-Eenboomom) u njegovom Walcheimu pored Münchena posredstvom jednog Hrvata izgnanika iz Bosanske Posavine. Kasnije mi se taj prognanik požalio da je rezident OA u hrvatskom konzulatu u Münchenu G. A. opservirao moj susret s Eenboomom, te da je posrednik zbog toga posredno imao nevolja s njemačkim vlastima. Navodno su Nijemci upozoreni od naših vlasti da ne više ne postoje politički razlozi zbog kojih se M. D. ne bi mogao vratiti u Posavinu, pa je ubrzan njegov izgon iz SRNJ. Istina M. D. je iza sebe imao i dva prometna prekršaja u Njemačkoj koji su pospješili taj izgon. Erich Schmidt Eenboom je blizak SPD-u, pa nije baš omiljen među vladajućim bavarskim CSU-ovcima, te iz tog razloga nije mogao nikako pomoći M. D. da ostane u Njemačkoj.

45 lines, Erich Schmidt-Eenboom on Agentura, 21.05.2005.

Gordan Akrap (G. A.) je Posavljaka Matu Dominkovića (M.D.) ispitivao o mom posjetu Eenboomu i savjetovao mu da se ne druži s najpoznatijim njemačkim stručnjakom za tajne službe ispričao mi je to Dominković.

O Akrapu, još na mojim blogovima:

Prema pisanju Jasne Babić Perkovićevi igrači su i Ivan Bandić, časnik za vezu OA-e u Mađarskoj i Gordan Akrap, predstavnik OA-e u Berlinu. Gordan Akrap je prema Jasni Babić formalno vodio akciju Barakuda, a 2001./2002-e bio je šef ispostave OA-e u Münchenu. Iako je Akrap trenutno u Berlinu zadužen za odnose sa BND-om, obzirom da su Nijemci Perkovića već optužili, on mu više ne može pomoći, a preporuka da je Perkovićev čovjek samo njemu samom može odmoći u odnosima sa zemljom gdje je gost.

45 lines, Svi Perkovićevi ljudi, 28.10.2005.

Navodno je obitelj Perković pokušala iskoristiti nedavni posjet Predsjednika RH Njemačkoj i boravak u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu kod veleposlanice Vesne Cvjetković Kurelec, kako bi se od tamo akreditiranog časnika za vezu Obavještajne agencije s BND-om (Gordana Akrapa, naknadno dodano ime, op. 45 lines) , saznalo kakvi su daljnji koraci njemačkog pravosuđa po pitanju optužnice protiv Josipa Perkovića. Postojala je i ideja da se Predsjednik Stjepan Mesić osobno založi kod njemačkih vlasti da ne inzistiraju na Perkovićevom procesuiranju, ali je stigao savjet iz veleposlanstva u Berlinu, da bi takav Mesićev potez, kod njemačkih vlasti bi shvaćen kao izrazito antidiplomatski i antidemokratski, obzirom da se u Njemačkoj izvršna vlast ne upliće u rad pravosudne, kao što je to običaj u Hrvatskoj.

 45 lines, Špijun Josipa Perkovića, predstavnik Obavještajne agencije u Mađarskoj Ivan Bandić, dao intervju Globusu bez suglasnosti svog šefa Veselka Grubišića, 01.12.2005.

Stvaranje pozicija je počelo kroz saradnju sa Markom Miloševićem i firmom "Tref", još početkom devedesetih, a preko firme "Rovita" i "Feroglas" iz Lihtensteina, čiji je vlasnik bio Marko Milošević. Dok sam bio u vlasti imao sam prilike da vidim u tajnoj službi Srbije izveštaj Hrvatske izvještajne službe koja je tokom '98. i '99. radila nadzor nad trgovinom tj. švercom cigareta TDR-a. Iako je iz te akcije stajao tadašnji hrvatski obaveštajni vrh - od Miroslava Tuđmana, Markice Rebića, Josipa Perkovića - tu je akciju vodio Gordan Akrap. Znam da je njegov kum Patrik Samardžić bio "insajder" u redovima švercera u Republici Srpskoj. Sećam se da je jasno pisalo u tom izveštaju da je samo 20 odsto poreza skupljano od prodaje, a da je 80 odsto cigareta završavalo na crnom tržištu Hrvatske. Cigarete su se posle prodaje "inozemstvu" vraćale u Hrvatsku. Izveštaj je imao preko pedesetak strana i znam da je podeljen svim odgovornim licima u Hrvatskoj. U njemu je do detalja opisano sve u vezi sa kanalima i načinima šverca, vezama sa Srbijom, plaćenim medijima i novinarima, ciljevima i strategijama i sl. Siguran sam da to znaju i skoro svi koji treba da znaju i u Hrvatskoj. Zašto je to rađeno, šta su bili ciljevi i namere i zašto je to nestalo, mislim da je svakome jasno.

 Vladimir Beba Popović, Feral Tribune/45 lines (info), 05. 05. 2006.

Jakov Ljubičić, manje je poznati brat Mirka Ljubičića Švepsa, aktualnog Bandićevog, pomoćnika direktora Vodoospkrbe, nekadašnjeg doušnika Mate Granića i čovjeka koji je dogovorio predaju Mirka Norca. Navodno je Jakova Ljubičića u München poslao još Damir Lončarić dok je bio na čelu HIS-a da "čuva lovu Mladena Naletilića Tute" ma što im to značilo. Nisu poznate neke njegove posebne kvalifikacije za rad u OA-i diplomaciji osim da je Švepsov brat i da je odan Josipu Perkoviću. Jedino što me čudi u tekstu Zvonimira Despota je da je Emilio Jurić, dopisnik Slobodne Dalmacije iz Bavarske. Guglanjem nisam pronašao ni jedan izvještaj Emilia Jurića za Slobodnu Dalmaciju, ali sam ustanovio da je riječ o predsjedniku Akademske zajednice Dr. Ante Starčević iz Münchena, te aktualnom predsjedniku HSP-a Bavarske. 

Objavio peratovic u 4. lipanj 2006 2:00:00 | 0 komentara