Dr. Tomica Čadež: Drogom protiv bloga
 Peratović je posebna podvrsta duševno pomućene osobe: on je, naime, posve bezazleno uvjeren da je važan i da zato smije slagati čim zine. Naše su novine pune neobrazovanih i ne baš uravnoteženih ljudi, ali ti su sretnici uglavnom nešto manje umišljeni od njega, pa su svjesni da moraju povremeno napisati štogod suvislo. Peratović je uvjeren da to ne mora pa zato nema šanse da ga više itko ikad angažira za lovu, pogotovo što se njime ne da čak ni manipulirati; on je toliko pomućen da je u toj pomućenosti fakat nezavisan i od čega. Peratović je, dakako, prilična štetočina jer svoje laži obično ponovi više puta nego što bi to i Goebelsu palo na pamet. Dakle, ja sam napisao da Peratović mlati praznu slamu na svom blogu, i to u komentaru na tom njegovom imbecilnom blogu, a ne da je bloganje mlaćenje prazne slame. Peratović, naravno, blog i sebe doživljava kao jedno i on je tu svoju laž dosad ponovio na nekih dvadeset blogova i još toliko drugih adresa. Peratović je, dakako, skromne pameti, vrti se oko prosjeka, pa ne može razmišljati u apstraktnim kategorijama. Jedino za što je sposoban jesu generalizacije i teorije urote. Jebi ga, dosadan je kao govno, i putuje taj njegov mentalni izmet internetom kao eterskom kanalizacijom u nepreglednim količinama. Nemanjo, ne nasjedaj na tu njegovu gadljivu egzistenciju iz čisto socijalnog sentimenta. Da ima malo časti i ljubavi, ne bi danonoćno drkao svoje teorije urote po blogovima, nego bi razmislio kako da nahrani vlastito dijete. Pička mu materina, pa ja bih u njegovoj poziciji kopao kanale, pekao hamburgere, bio liftboy, orao njivu, bilo što, a onda, navečer, kad sve mine, ako ostane još snage, drkao svoje hobije po netu, kao što ih i sada drkam ovdje.
Jebemumiša, koliko ste neduhoviti i plitki. Časopis se zove Fantom slobode, uređuje ga i piše mlađa novinarska elita ove i susjednih država potpuno besplatno, onako pankerski, iz inata. Zar stvarno mislite da je taj blog-tekst objavljen zato da ja nahvalim sebe ili da me Nemanja nahvali? I da bi to "prošlo" kao ideja? Ma gonite se u pičku materinu.
Tomislav Čadež, 22.01.2007. 02:06
Srpsko-hrvatske mafijaške veze
 Koautor filma "Cigaretni rat" Tonči Percan u svom štokholmskom studijuSrpsko-hrvatske mafijaške veze Švedska televizija pobrinula se da Tonči Percan nakon prikazivanja filma dobije primjerenu zaš titu. Nekoliko puta za razgovora - osim u njegovu studiju razgova rali smo i u nekoliko stockholmskih restorana zvonio je njegov mobitel, i on je objašnjavao s kim je u društvu i što traži novinar s kojim razgovara. Percan kaže da je možda jedina negativna strana njegova filma što se nakon njega u skorije vrijeme neće usuditi otić i u Jugoslaviju kako bi novinarski popratio zbivanja na Kosovu. Kako film doista iscrpno obrađuje fenomen Jugoslavije kao glavne švercerske države u Europi, pitali smo Percana bi li imao išta protiv da se "Cigaretni rat" prikaže i u Hrvatskoj. "Ne bih imao ništa protiv, dapače, samo neka se HTV sa švedskom televizijom dogovori o cijeni", kaže Percan. Po našoj slobodnoj procjeni, filmu ipak nešto nedostaje. Propuštena je izvrsna prilika da se opišu veze jugoslavenske mafije s hrvatskim podzemljem, o čemu se u hrvatskim novinama u povodu ubojstva Zlatka Bagarića uvelike pisalo. Najbolji primjer koji potvrđuje te veze jest šverc srpskih cigare ta koji ide preko Podunavlja, a u koji su, sumnjaju neki, umiješani hrvatski organi vlasti, carine i policije. Dosad je razbijen samo lanac na graničnom prije lazu Bajakovo i u riječkoj luci. Cigarete srpske mafije mogu se kupiti i na zagrebač koj tržnici u Utrin i, a na splitskoj se tržnici prodaju cigarete iz Crne Gore. Po "Globusovim" izvorima, s hrvatske strane u tom švercu sudjeluju neki lokalni političari iz stranke na vlasti, ali i neki vlastima bliski političari srpske nacionalnosti iz Podunavlja. Kad smo Tončija Percana upitali zna li što o tome, samo je slegnuo ramenima. Po toj smo reakciji zaključili da čovjeku kojega odasvud vreba najopasnija europska mafija ne treba stvarati dodatne neprilike. Željko Peratović, Globus, 20. studenoga 1998.
Prošlo je osam godina od premijernog prikazivanja švedskog filma "Cigaretni rat", a hrvatska ga javnost još nije vidjela. U Srbiji je prikazan nedavno i izazvao je veliki pubilicitet. Možda je vrijeme da Percan snimi nastavak, upravo na temu za koju sam primijetio da mu je nedostajala u prvom filmu. Materijala ima više nego dovoljno. Siguran sam da će Vladimir Beba Popović i Ivo Pukanić biti raspoloženi za razgovor. A Galićevim odlaskom s HRT-a možda se stvore uvjeti da se i HTV zainteresira za projekt. P.S. U Globusovu originalu prezime crnogorskog mafijaša Dragana Joksovića Jokse krivo je pisano kao Joksanović. P.S.S. Engleska verzija Globusova prikaza Cigaretnog rata dostupna je na: Son of Federal Republic of Yugoslavia President Slobodan Milosevic, Marko Milosevic, Causes DM10 Billion Damage to the European Union Every Year With the Smuggling of Cigarettes to Sweden! 
Vice Vukojević i Bruno Bušić
Ivan Cerovac i Josip Majerski tvrde da je Vukojević bio u Parizu upravo kad je na Bušića izvršen atentat. Majerski je, u razgovoru za "Globus", izjavio da ga je odmah nakon Bušićeva ubojstva Vukojević s nekim ljudima potražio u Njemačkoj. Kako ga nije zatekao u automehaničarskoj radionicu gdje je radio, njegovim je kolegama rekao da je Majerski imao sreće što ga nisu našli. Spomenuti se iseljenici pitaju zašto Vice Vukojević nije pred sudom iznio vlastite spoznaje o ubojstvu Bruna Bušića i otkrio gdje je bio kad se ono dogodilo. Nikola Majstrović iz Švedske i Tomo Sedlo iz Njemačke, u izjavi za "Globus", javno postavljaju pitanje zašto se o cijelom slučaju ne oglasi pukovnik HV-a Tomislav Mičić, osoba veoma bliska Vici Vukojeviću za vrijeme emigracije, ali i u doba stvaranja hrvatske države (prvi je radio u SIS-u, a drugi u SZUP-u). Po iskazima Majstrovića i Sedle, pukovnik Tomislav Mičić mnogo bimogao reći o ubojstvu emigranta Joze Miloša, kojeg je dio iseljeništva optužio da je ubio Bruna Bušića, i kojeg su zbog toga sami emigranti likvidirali. Žejko Peratović, Globus, 18. prosinca 1998.
Digitaliziram arhiv pa je na red za pospremanje došao i ovaj tekst. Začudno je koliko ima sličnosti između mojih tadašnjih spoznaja i nedavnih tvrdnji Tomislava Naletilića. VUKOJEVIĆ JE UBIO BRUNU BUŠIĆA U FRANCUSKOJ!? * Otkuda Vaše ime na spisku suradnika KOS-a? -Zahvaljujući Vici Vukojeviću, jednom beskarakternom čovjeku, danas sucu Ustavnog suda Hrvatske i novokomponiranom povjesničaru ustaške emigracije Boži Vukušiću koji po nalogu svojih starih poslodavaca Ivana Lasića i Stanka Čolaka piše gluposti u "Tajnom ratu UDB-e" i "Čuvarima Jugoslavije". Vukojević i Vukušić su bili članovi komisije Hrvatskog sabora koja je 1992. i 1993. hapsila i isljeđivala šefa splitske UDB-e Blagoja Zelića i Petra Gudelja jer su ih sumnjičili da su organizatori ubojstva Brune Bušića. Mučili su ih u obiteljskoj kući tadašnje urednice HRT-a Ksenije Urličić na brdu Kruševo iznad Omiša. Ja sam Bušiću osigurao falsificiranu njemačku putovnicu s kojom je pobjegao iz Jugoslavije i bio je pod mojom zaštitom. Na dan ubojstva Bušića u Parizu 1978. Vice Vukojević je bio u Parizu. U filmu o ubojstvu Bušića, Vukojević je optužio Josipa Perkovića za organiziranje ubojstva a, navodno, dokaz mu je snimka premlaćenog Blagoja Zelića koji jedva govori. To nije istina i mislim da Vukojević zna mnogo više o organiziranju ubojstva Bušića jer je moguće da je u njemu i sam sudjelovao. Poslije Bušićevog ubojstva Vukojević je postao zamjenik direktora u nekoj zagrebačkoj firmi, mislim Tehnogradnji, čiji je tadašnji direktor bio Zlatko Tomčić, današnji predsjednik HSS-a Hrvatske. Bože Vukušić je u mom lokalu ubio Jusufa Tatara, radnika koji je dolazio kod nas i nikada nije pravio probleme. Poslije su uhapsili i mene jer je Vukušić to pokazivao kao samoobranu od špijuna UDB-e što je glupost. Ja sam mu trebao dati alibi, ali nisam htio jer je ubio nevina čovjeka. Zato mi se kroz stavljanje imena na spisak suradnika KOS-a Bože Vukušić pokušava osvetiti. Ko je bio Vukušić, vidjelo se tek kada ga je Tuđman uspio izvući sa doživotne robije iz njemačkog zatvora. Dakle, on je najobičniji kriminalac koji je prije rata pljačkao stanove i koga je u Karlsruhe meni poslala UDB-a što je srbijanski udbaš Božo Spasić i napisao u svojoj knjizi. * Pa čiji je medijski zaštitnik danas Bože Vukušić? - Prije svih Ivana Lasića, koji je bio posrednik u kupovini dokumentacije o suradnicima SDB BiH objavljenu u "Čuvarima Jugoslavije", a koja je kupljena od Brane Kvesića. Mislim da Lasić i Kvesić još uvijek drže mnogo važnije dokumente o suradnicima i operativnim vezama među kojima su imena za ne povjerovati. Bože Vukušić je tajnik Počasnog bleirbuškog voda i pisac povijesti organizacije Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). To je neviđena sramota. Poslije rata sam u Makarskoj vidio kako član australskog HRB-a Ivan Butković, naš Franjo Goreta koji je ležao zbog ubistva jugoslavenskog konzula u Štutgartu Save MIlovanovića, i Božo Vukušić piju piće sa Ivanom Lasićem. Tad sam se sjetio Mile Rukavine koji mi je pred njegovo ubojstvo rekao, mi smo UDB-i poturali naše, a UDB-a nama svoje, njihovi su ostali njihovi, a naši su postali udbaši. Slobodna Bosna, 11. 05. 2006./45 lines, 4.7.2006.
Čime je Majerski razbjesnio Perkovića
 Josip Majerski u razgovoru s autorom 45 lines, Budimpešta, prosinac 1998., snimio Hrvoje DominićPostavljam offline arhivu na web. Evo izvadaka iz jednog uratka iz 1998. i danas aktualnih: Josip Majerski (53), poznati prebjeg iz obavjštajne službe SFR Jugoslavije, 1983., kontraobavještajnoj službi u Würtzburgu, koji danas živi u Njemačkoj, u Globusu objašnjava ulogu Vinka Sindčića, kao i nekih današnjih hrvatskih dužnosnika u obavještajnim strukturama bivše Jugoslavije, te iznosi najtežu optužbu: Josip Perković odgovoran je za ubojstva slavonskih emigranata Đure Zagajskog, Ante Kostića i Josipa Senića! • Čime možete potvrditi svoje izjave da ste prvi koji je razbio djelovanje jugoslavenske tajne službe na Zapadu? - Nakon mojih izjava njemačkoj policiji, provaljeno je pedeset tajnih stanova SID-a i SDB-a u Njemačkoj, Švicarskoj i Zapadnoj Europi. U Njemačkoj sam razotkrio dvije radiopostaje, a sedam diplomatskih službenika protjerano je iz Zapadne Europe. Iz Njemačke je protjeran konzul u Dortmundu Šime Jelić, Dragoslav Šimić, sekretar ambasade u Bonnu, Potkonjak iz Švicarske, Ivan Kovačević iz Pariza, Zlatko Kopsa iz konzulata u Münchenu, za kojeg sam kasnije čuo da je diplomatski službenik u hrvatskom veleposlanstvu u Beču... • Ako iz HDZ-a nisu pokreta li
pitanja ubojstava drugih politi čkih emigranata osim Bruna Bušića, zašto to nije učinio netko iz oporbe?
- Učinio je, i to još 1990. Na predizbornom skupu hrvatskih stranaka u Frankfurtu, uoči prvih izbora, Antun Vujić, tada čelnik SDSH, a danas potpredsjednik Račanove stranke, uputio je pitanje tadašnjoj vlasti u Hrvatskoj : "U Njemačkoj postoji čovjek koji tvrdi daje SDB SRH izvodila atentate na hrvatske političke emigrante. Molim vlasti da to ispitaju..."
Vujić je, naravno, mislio na mene, da ja iznosim te tvrdnje. Vidite, Vujić je još tada imao hrabrosti postaviti to pitanje,
ali ono do danas nije pokrenuto...
• Još 1993. izjavili ste novinaru
Srećku Jurdani da postoji plan, kad Sindičić odsluži kaznu u Škotskoj, da bude prebačen u Sloveniju, kao tranzitnu zemlju, odakle bi se udomio u Jugoslaviji. Zašto se to nije dogodilo?
- Da, ta je mogućnost postojala, jer se njegova sestra Josipa Djedović preselila u Postojnu. Pošto bi mjesec dana živio kod nje, preselio bi se u Boku
kotorsku, gdje mu je već bila osigurana kuća i zaštita jugoslavenskih sigurnosnih
organa. Ta je varijanta vrijedila
sve do prije dva mjeseca. Zašto je procijenio da mu je sigurnije u Hrvatskoj, prosudite sami.
Sjetite se samo uhićenja pa puštanja na slobodu Arkana u Hrvatskoj. Bilo je raznih neslužbenih verzija zašto je
pušten, a pouzdano je to da je Arkan u istrazi zaprijetio da će , bude li zadržan u hrvatskom zatvoru, progovoriti o tome tko mu je dao nalog da ubije Stjepana Đurekovića. Zato je on pušten!...
• Što vi znate o ubojstvu obitelji
Stjepana Ševe u Italiji?
- Iznijet ću neke dosad nepoznate pojedinosti o ubojstvu Stjepana Ševe, njegove supruge i pokćerke Rosemarie.
Ševo je, kako je poznato, ubijen kad je išao na odmor u Italiju. Ali, s njegovom obitelju nije tada putovao samo Vinko Sindičić, kako se pisalo. S njima su išli još Nikola Žaja, koji sad radi u hrvatskom konzulatu u Stuttgartu, i Nikola Kovačić. Njih su se dvojica vratila ranije, prije ubojstva obitelji Ševo.
Kad je obitelj pobijena, Sindičić je nestao u Jugoslaviji. Neki su
talijanski svjedoci prepoznali
da se nalazio kod mjesta ubojstva u vrijeme njegova izvršenja. Ali, on je imao kao alibi kartuza vlak, po kojoj se vratio ranije negoli je uboj stvo izvršeno.
• Pa zašto o tome ništa ne kažu
Nikola Kovačević i Nikola Žaja?
- To pitajte njih. Ne znam koji su
njihovi razlozi za šutnju, ali, čini se, jedini ja pričam o tragediji hrvatskih emigranata i time se i dan-danas izlažem smrtnoj opasnosti, objedama da sam pedofil, mržnji čak i poštenih
emigranata , koji mi još ne mogu
oprostiti što sam jedno vrijeme radio protiv njih, iako sam se zbog toga prvi pokajao. Svi ostali koji su ili službeno radili ili, što je gore, bili Udbini kileri , danas su Hrvatskoj ili rade u vlasti ili
uživaju fine mirovine.
Ne mogu drugo nego nadati se da će se stvari promijeniti. Eto, čujem da i najtvrđi emigranti iz Australije počinju uviđati daje ono što ja cijelo vrijeme govorim istina...
Željko Peratović, Globus, 11. prosinca 1998. (PDF)
|
